PRILOZI HISTORIJI SARAJEVA str. 129-140

DERVISI I TEKIJE U SARAJEVU

Muharem ef. OMERDIC

Summary (Dervishes and Tekijas in Sarajevo)

After islamization of Bosnia in the process of which dervishes of different Sufic orders had substantial role, Sarajevo, among other things, became a center of dervishes. By their activities in diverse fields of life dervishes made enormous contribution to development of this city and its spiritual wealth. Tekijas turned into meeting places of different social layers. Those were places wherefrom the influence was made on the local authority as well as wider masses. Sultans themselves assisted some dervish orders, and giving alms supported them. Shaykhs (heads of Sufi orders) backed up tekijas and their activities in educational, humanitarian, cultural and spiritual field. Although dervish orders in Sarajevo underwent various socio-political systems and phases, as the city itself did, they have survived not only up to now, but they have also preserved their place and role. Their activity and influence in Sarajevo is evident even today.

Uvod

Derviski redovi (tarikati) su se u islamskom svijetu pojavili pocetkom treceg stoljeca muslimanske ere. Rijec tarikat ne znaci nista drugo do skole, koje su dobile nazive po njihovim osnivacima. Oni su podizali i upucivali svoje ucenike ka usavrsavanju znanja i djelovanja. Ti ucenici su se, zatim, pozivali na njih, a njihove skole, ili tarikati, nazvani su po ovim specificnim imenima.

Sufijski tarikat je skola koja se koncentrira oko misli i smjernica nekog ucenjaka koji ima poseban metod u usmjeravanju ucenika ka usavrsavanju znanja i prakse. Ni manje ni vise od toga.

Kada su se pojavili ovi tarikati, u pocetku su bili samo skole duhovnih, moralnih i metodoloskih smjernica. Nisu bili u medjusobnoj kontradiktornosti u odnosu na akaidske i serijatske propise. Razlika je bila samo u nacinu vaspitanja i dovodjenja ucenika do puta Istine, kao i moralnog savrsenstva.

Islamski tesavvf, s obzirom da se bazira na principima i ucenju islama, razlikuje se npr. od asketizma, koji pociva na monastvu. Islam uskladuje pobozni zivot sa drustvenim teznjama ka napretku i razvoju. Islamski tesavvuf nikada nije naginjao monastvu, niti su se njegovi nosioci iskljucivali iz tokova zivota ili blokirali njegove pozitivne tendencije. U stvari, sufije su bili majstori, zanatlije, radnici, politicari, pjesnici, naucnici, kaligrafi, vojnici. Istinski tesavvuf nije u suprotnosti sa svim onim sto afirmira napredak i razvoj. Ako neki covjek pozeli moralno i duhovno usavrsavanje, to nikako ne znaci da ce tada doci u suprotnost sa svojim svakodnevnim zivotnim djelatnostima.(1)

Istrazivanja o prisustvu islama u Bosni i Hercegovini i razvoju njegove multidimenzionalne kulture na prostorima ove zemlje pokazala su da je, od samog pocetka organiziranja tursko-osmanske vlasti i njezinog civilizacijskog djelovanja u procesu formiranja urbanih sredina i intezivnog sirenja orijentalno-islamske kulture, jedna od znacajnih uloga pripadala dervisima i njihovim redovima (bratstvima). Ima misljena da su dervisi u Bosnu dosli prije turske vojske.Oni su u pravom smislu prvi misionari islama. Njihova energija i siroki utjecaji izbijali su iz duhovnog jedinstva i organizacijske strukture, koji su profilirani i njegovani unutar sufijskih centara (zavija, tekija, hanikaha) i na osnovu personalnog autoriteta starjesina bratstava (redova) sejhova ili njihovih zamjenika (halifa). Konstantnost njihovog djelovanja i utjecaji sufijskog ucenja i ponasanja dervisa bili su uslovljeni nizom drustveno-historijskih okolnosti i ortodoksnim (a ponekada i heterodoksnim) profilom samih redova. U vrijeme tursko-osmanske vlasti tarikati i tekije potpadali su pod nadzor muftije i kadije doticnog podrucja. Prva registrirana ustanova tarikata u Bosni je bila Melevijska zavija na Bentbasi iz 1462.godine.

Uloga dervisa u duhovnom i intelektualnom razvoju Sarajeva

Istrazivacu se ne moze oteti utisak da su dervisi svojom individualnom snagom, utjecajem i autoritetom ali i kolektivitetom svoga bratstva dali neizmjerljiv doprinos razvoju sarajevske carsije, ali i njezinog duha i opredjeljenja za buducnost. Duhovnost Sarajeva je upecatljivo vitalna, u blagostanju misticna, u nemirnim vremenima oprezna a u ratnim vremenima zilava, buntovna i borbena cudnom snagom i energijom. Sarajevo je cijelo takvo, citava Bosna. Eklatantan primjer takvog duha je Sejh Kaimija, koji je, kad se sarajevska sirotinja pobunila stao na njezinu stranu, i davao takt njezinim opravdanim zahtjevima, a kada je kod. vlasti "dara prevrsila mjeru", njega protjeruju u Zvornik, sto uopce ne lomi njegov duh, jer duh sufijskih ucitelja ne moze se slomiti. Bosanski sejhovi tipa Kaimije, Ilhamije i drugih samo su primjeri kakvih je ova zemlja iznjedrila mnogo.

Dervisi Bosne vise nego i jedan drugi tip njezinog stanovnistva ili staleza cuvaju tzv. obrazac Bosne. Oni su doprinosili njezinoj islamizaciji, bili misionari vjere, nosioci znanosti i duha, od gradske sredine do zabitih sela. Oni su bili kroz njezinu povijest njezina narav i bilo. Nepravedno se to pripisivalo samo fratrima franjevcima a zanemarivala se uloga dervisa, mada se zna da su franjevci u nekim vremenskim razdobljima vise vodili racuna o volji stranog autoriteta nego o interesu Bosne, docim je takva destruktivna uloga kod bosanskih dervisa nepoznata. Dervisi su bili i ostali aktivni sudionici zivota Bosne i njezini vjerni reprezentanti, na njezinom braniku u svakom smislu te rijeci.

Pojava derviskih redova u Sarajevu

Islamizacijom nasih krajeva prosirili su se i tarikati, pa su podizane i tekije u centrima kao razlicita arhitektonska rjesenja, ali nikada tako impozantne kao sto su dzamije. Sultan Mehmed II EI-Fatih sa svojom vojskom je pored znalaca razlicitih struka i znanosti sa sobom poveo i najodabranije predstavnike svih tarikata da kao propagatori islama sire duh islamskog misticizma i moralno djeluju na vojnike. Tvrdi se da je kada je dosao pred Sarajevo, videci samo jednu munaru, uzviknuo:

Ako Bog da, sagradicemo u njemu toliko dzamija, turbeta i tekija, koliko ima u godini dana.

Nedugo potom u Sarajevu su se poceli okupljati najbolji sejhovi, najpoznatiji dervisi i nezasiti tragaoci za tajnama vjere i zivota. Ovaj grad se procuo do Stambola po svojim ucenjacima i pjesnicima od kojih su znatan broj bili dervisi/sufije. Tesavvufske teme su vrlo rano postale popularne i omiljene u gradu na Miljacki. Sami sultani su vodili racuna o stavovima pojedinih sejhova ili derviskih redova, nastojeci da im cine dobro i oslanjali se na njihovu podrsku. Nerijetko, pobune i pokreti medju sirotinjom i srednjim narodnim slojevima bili su u tijesnoj vezi sa aktivnostima nekih sejhova i dervisa, npr. Kaimi-babe u Sarajevu.

U ovom gradu organiziranje derviskih bratstava pocinjalo je tako sto bi se prvo odredilo sjediste tarikata, potom izgradila tekija - dom za pobozne i beskunike. Tekija je gradievina (zavija) u kojoj su sejhovi boravili. Tu su se redovno okupljali pripadnici tarikata, ucenici (muridi), te simpatizeri tarikata (muhibbi) radi vrsenja duznosti koje su propisane tesavvufskim pravilima. Izvjestan broj murida posvetio se svojim zvanjima u tarikatu i tekiji radi afirmacije svoga puta, odricuci se uzitaka ovoga svijeta - i stalno se druzeci sa sejhom. Dervisi u tekiji cine duhovno bratstvo, potcinjavaju se strogoj disciplini kako prema sejhu, tako i prema ukupnom ucenju svoga misticnog reda. Sejh je neprikosnoveni autoritet medju dervisima a potom se iza njega utvrdjuje hijerarhijski red. Dob ne utjece na rang u tekiji. Na cijeni je jedino poboznost, ucenost, te privrzenost sejhu i redu. Duhovni centar tarikata je sjediste sejha. Tekije se izdrzavaju od svojih vakufa, od priloga bogatih dervisa i murida. Sejhovi nisu imali placu niti su se vodili kao poseban stalez. Morali su biti uceni i najodlicniji u svojoj sredini. Uglavnom su se sejhovi i dervisi bavili raznim poslovima i zanatima, mijesajuci se sa ljudima i u neposrednom kontaktu su ostvarivali na njih utjecaj. Na taj nacin njihova nauka se sirila nenametljivo ali vrlo efikasno. Takav metod derviskog djelovanja ostao je nepromijenjen kroz vijekove. Zbog njihovog neposrednog odnosa prema Ijudima i ostvarenog utjecaja nerijetko je dolazilo do nemilih scena izmedju njih i pojedinih ljudi iz ulemanskog staleza.

Muhammed Fevzi Sarajlija, sufija halvetijskog reda, boreci se protiv vjerskog formalizma i skolastike, ocrtavajuci ulogu sufije-pjesnika i zivot mistika veli:

Mi smo vjeroucitelji u osnovnoj skoli savrsenstva, Mi smo ljudi, koji pale baklje u prenocistu maste. Mi uzivamo "vino", znane su nam "krcme" ljubavi... Iskonski smo slobodnjaci, nadareni titulom "velicanstvo" Liseni smo prava, da hodamo po bracnim sobama, Ali smo prisutni s tajnama Nevolje, Boli i Zalosti.(2)

Sarajevske sufije, one iz proslih generacija i danasnje, ehli-sunnetskog su opredjeljenja; maturidijske akaidske skole i hanefijskog mezheba, mnogi ujedno pripadnici ulemanskog staleza. Samo su rijetki slucajevi da su pojedini tekstovi ili izjave nailazili na neodobravanje i kritiku, uglavnom zbog dva osnovna razloga: pretjerana metaforicnost i alegoricnost u tekstu ili nemogucnost shvatanja ezoterickih promisljanja literarnog izraza.(3)

U Muhammed Fevzinoj pjesmi u upotrebi su rijeci vino i krcma, koji imaju svoj simbolicko-alegorijski smisao. Tako je vino u poeziji sufija simbol za ekstazu koja pomaze mistiku da bude pri sebi kada prisustvuje viziji Voljenog, tj. Boga. Krcma simbolizira srce sufije, staniste ljubavi prema Bogu.(4)

Tekije na tlu Bosne

Prve tekije na tlu Bosne osnovane su prije konacnog pada bosanskih pokrajina pod tursku vlast. Od tada do danas podignuto je vise od cetrdeset tekija. Ima indicija da je bio i veci broj tekija, o cemu pise Evlija Celebi, ali u vezi s tim podacima nemamo pisanih dokumenata. Pripadale su mevlevijskom, kaderijskom, naksibendijskom, rufaijskom i halvetijskom tarikatu. Neke od njih su kraceg, a neke duzeg vijeka. Do danas ih se odrzalo svega pet, mada odreda sve teze ili lakse ostecene (Sarajevo dvije, Zivcici-Vukeljici kod Fojnice jedna, Blagaj kod Mostara jedna, Travnik jedna). U toku ovog nemilosrdnog rata do temelja su unistene tekije: u Foci, Carevom polju kod Jajca, Oglavku kod Fojnice i Divicu kod Zvornika. Tri su pred sami rat temeljito opravljene i sluzile su svojoj namjeni.

U islamizaciji Bosne dervisi su odigrali znacajnu ulogu. Oni su prije svega prakticari. Kao vjernici svojom poboznoscu i dosljednom primjenom vjerskih propisa, kao humanisti svojom solidarnoscu i pomaganjem drugih i kao vojnici svojom hrabroscu i odlucnoscu - bili su primjer prakticnog zivota muslimana.

Uz mnoge tekije postojale su musafirhane i imareti, sto je ukazivalo na socijalni aspekt uloge tekije i ukupnog ucenja islama koje su dervisi izvorno u zivotu artkulirali. Sve je ovo utjecalo na brzo sirenje islama u nasim krajevima.

Kroz minulih 500 godina bilo je podignuto tekija: mevlevijske tri, bektasike dvije, rufaiska jedna, kadirijske cetiri, halvetijskih deset i naksibendijskih cetrnaest. Hanikaha je bilo: havetijska tri i naksibendijski jedan. Po broju tekija Sarajevo je na prvom mjestu sa 11 tekija i dva hanikaha (Gazi Husrev-begov i Bistrigin, odosno Skender-pasin), Travnik tri (hanikah jedan), Mostar dvije (hanikah jedan), Foca dvije, Visoko dvije, Konjic dvije. Po jedna u je bila Pruscu, Fojnici, Seonici kod Konjica, Visegradu, Rudom, Bijeljini i Donjoj Tuzli.

Tekije u Sarajevu

Evlija Celebi (rodjen 1611., umro iza 1682.) dosavsi u Sarajevo sa ushicenjem govori o njegovim tekijama:

U Sarajevu ima 47 derviskih tekija. Mevlevijska tekija nalazi se na obali Miljacke, na mjestu divnom kao rajska basca. To je vakuf - tekija reda Dzelaluddina Rumije. Ima dvoranu za obrede dervisa (semahana), sobu za razgovor (mejdan) i 70-80 prostranih derviskih celija s galerijom, gdje dervisi sviraju (mutreban), s kuhinjom (imaret) i trpezarijom. Njen je starjesina (sejh) obrazovan dervis cijim molbama Bog udovoljava. Starjesina njezinih sviraca (najzen-basi) kaligraf dervis Mustafa ima prekrasan rukopis. Tu su jos tekije: Sejh Mustafina, Abdulkadira Gilanije, halvetiska tekija i tekija Bistrigi Ibrahim efendije..."(5)

Pored tekija koje su poimenice navedene postojala su sastajalista dervisa i na drugim mjestima, posebno onih redova koji nisu imali svoju tekiju. Oni su se obicno sastajali u kucama svojih sejhova ili u kucama pojedinih dervisa i ljubitelja tarikata. Jaci redovi su imali vise tekija, pa i sejhova istog reda, koji su imali svoje dervise i muride.

Dzamija i tekija bile su sjedista jednog naselja i mahale. Obicno bi se prvo napravila tekija ili dzamija, a zatim bi se oko njih formirala mahala koja bi se obicno nazvala po osnivacu zaduzbine.(6)

Prema popisu Islamske zajednice iz 1930. godine u Sarajevu su postojale sljedece tekije:

1. Gazi Isa-begova tekija na Bentbasi, mevlevijskog reda. Kada je Isa-beg upravljao Bosnom, osnovao je tekiju (1462.) i uz nju mnogo vakufa. Takodjer je uz tekiju sagradio musafirhanu u kojoj se besplatno moglo ostati tri dana.Tu je svakodnevno svracala sirotinja, putnici, ucenjaci i ucenici, dervisi. Vakufnama nosi datum mjeseca dzumadu-I-evvela 866./1.2. - 3. marta 1462.godine.(7)

2. Skender-pasina tekija, halvetijsko-naksibendijskog reda, sagradjena oko 1500. godine. Skenderpasa (umro 912./1506-7.) bio je u dva navrata bosanski namjesnik. On je u Sarajevu na lijevoj obali Miljacke sagradio tekiju-hanikah i imaret za ishranu dervisa, putnika namjernika i siromaha. Sa Soukbunara ja doveo vodu za svoje zaduzbine, a na drugoj strani rijeke sagradio je kjarban-saray u cijem je donjem spratu bilo 11 ducana od kojih je prihod bio namijenjen za tekiju i imaret. On je takodjer svoje zaduzbine na dvije obale povezao mostom preko rijeke. Na ovom lokalitetu se formirao lijep kvart sa monumentalnim zdanjima, dzamijom, mektebom i drugim objektima.(8)

3. Hadim Ali-pasina - Gazilerska tekija, kadirijskog reda. Nalazila se na prostoru gdje je danasnji Higijenski zavod. Naziv "gazilerska" dobila je jer je bila na putu koji se zvao "Gaziler yolu" (Put gazija). Ova tekija se smatra jednom od najstarijih tekija u Sarajevu.(9)

4. Silahdi Mustafa-pasina - Hadzi Sinanova tekija. Hadzi Sinan Jusuf je carskim i svojim novcem sagradio ovu lijepu tekiju od tesarskog kamena u mahali Kadi Bali efendije ispred Sarac Alije dzamije. Ispod tekije u groblju se nalazi njegovo turbe otvorenog tipa sa nisanom na kome pise godina 1049. (1636.)(10) U ovoj tekiji se obavljaju obredi po kadirijskom usulu. Ona njeguje uspomenu na Hadzi Sinana i na njegova sina Silahdar Mustafa-pasu, te na Sejha Hasana Kaimiju - istaknutog pripadnika kadirijskog tarikata, sejha ove tekije i poznatog pjesnika na turskom i bosanskom jeziku, buntovnika protiv nepravdi onovremene administracije i zastitnika nevoljnika i sirotinje. Znamenito ime vezano za ovu tekiju je i sejh Muhammed Kuranija Sarajlija - Mejli, sljedbenik kadirizma - u tekiji se cuvaju brojni njegovi natpisi, pa cak i slikarski radovi. Od njega se do danas sacuvao 51 epitaf (kronogram) jer je bio istaknuti pjesnik i kaligraf. Danas je ova tekija jedini kulturno-historijski spomenik ove vrste lociran u uzem dijelu sarajevske carsije. U neposrednoj njezinoj blizini su grobovi i drugih sejhova ove tekije, ciji bijeli nisani sa uklesanim derviskim kapama plijene jednostavnoscu. Iako je objekat arhitektonski tako uradjen da savrseno odgovara potrebama derviskog reda kadirija, svojom formom i odredjenim varijantama moze posluziti kao uzor u savremenoj arhitekturi.(11)

5. Bistrigina tekija - hanikah. Osnivac ove tekije-hanikaha je Ibrahim Bistrigi, glasoviti sejh halvetijskog reda, rodjen u Sarajevu, gdje je zavrsio nauke, a zatim stupio u halvetijski red kod sejha Muslihuddina Uzicanina, od koga je dobio idzazet (diplomu) na irsad. Umro je 1659. godine u 120 godini zivota a mezar mu je u haremu Careve dzamije u Sarajevu, gdje se i danas nalaze nisani sa natpisom.(12)

6. Kaimi-babina tekija ustvari je njegova porodicna kuca koju je uvakufio za tekiju. Nalazila se nize od mosta Cumurije na desnoj obali Miljacke. Prvi put je stradala u pozaru 1677. godine, potom je obnovljena od strane sarajevskog kadije Zihnija 1762. Totalno je izgorjela 1879. godine.(13)

7. Jedilerska tekija, naksibendijskog reda, osnovana je 1879. godine od Sejfullaha Iblizovica. Ona se zapravo formirala postupno. U pocetku je bila samo prostorija za cuvara Turbeta sedam brace koju je sa turbetom podigao Sulejman-pasa Skopljak oko 1815.godine. Godine 1865. Ebu Lejsi-zade Sejfullah Iblizovic, kao rodjeni Sarajlija, zavrsivsi nauke u Carigradu i usavrsivsi tesavvufske discipline u Brusi, dosavsi u svoje mjesto, preuzima duznost cuvara turbeta, tu pocinje sa zikrom i predavanjima, zahvaljujuci cemu okuplja veliki broj pristalica. Godine 1894. Ibrahim efendija Heric, Travnicanin, kao tadasnji nadzornik ovoga turbeta, pokraj njega podize novu semahanu na groblju. Tako je konacno formirana Jedilerska tekija uz Jediler-turbe, koja je postojala sve do 1937.godine, kada je srusena i na tom prostoru podignuta stambena zgrada Cokadzi vakufa.(14)

8. Naksibendijska tekija na Mlinima. U ovoj tekiji zikr se obavlja po mevlevijskom usulu, jer je sejh ove tekije po casti (teberruken) i vekil mevlevijske tekije. U svakoj od tekija gaji se uspomena, pored osnivaca tekije, obicno bar na jos jednog predstavnika ili pripadnika doticnog tarikata, obicno istaknutije - ne samo na polju tarikata nego i na kojem drugom polju javnnog i kulturnog zivota svoje sredine. U ovoj tekiji najduze je sejh bio Behauddin efendija Sikiric (1912.-1934.), istaknuti kaligraf, predavac u sarajevskoj Ruzdiji i Serijatsko-sudackoj skoli. Brojni su "dzoncici" koje je on prepisao. Bio je pjesnik na turskom jeziku.(15)

9. Fadil-pasina tekija u Donjoj Vogosci, koju je osnovao poznati divanski pjesnik i sufija Fadil-pasa Serifizade (Serifovic).

10. Turnadedina tekija kod Cekrcine dzamije.

11. Gazi-Husrev-begov hanikah, skola za dervise. Kada je Gazi Husrev-beg poceo graditi ovaj hanikah, u Sarajevu su vec postojale tri tekije: Gazi Isa-begova, Skender-pasina i Tuna-dedina tekija. Ovaj hanikah je prvotno bio odvojen od dzamije, dijelila ih je ulica. Imao je 14 soba, semahanu koja je zauzimala prostor triju soba i trijem. Semahana i pojedine sobe bile su presvodjene kupolama, sto je predstavljalo jedinstven arhitektonski dojam. Prema Mustafi Baseskiji ovaj hanikah je izgorio 1170. (1756.). Godine 1195.(1779.) je popravljen, ali je 1248. (1832.) za velikog pozara koji je unistio dio grada i ovaj hanikah ponovo nastradao. Na celu hanikaha stajao je sejh halvetijskog reda, a ako nije bilo takvog autoriteta medju halvetijama, onda je hanikah vodio autoritet iz reda naksibendija. Kakav sejh treba biti, Gazi Husrev-beg je uslovio u svojoj vakufnami: "Treba da su poznati svojim iskrenim vladanjem, krijepost treba da im je sopstveno svojstvo, da su zaodjenuti odjecom Bozijeg strahopostovanja i poboznosti, da su ustrajni na putu uzvisenog Serijata, da idu stazom sejhova i poboznih ljudi, da slijede ponazanje evlija koji se cvrsto drze i slusaju serijatske zapovijedi, da s dzematom obavljaju namaz, da poste, cine zikr i uce Kur' an, da svladavaju strast i da cine ostalo sto je dolicno vladanju dobrih dervisa i obiljzje ucenih ljudi koji napucuju na pravi put."(16)

Tekije u cijeloj Bosni i Hercegovini zakljuckom Ulema medzlisa iz jula 1931. godine stavljene su pod nadzor ovoga organa Islamske zajednice Bosne i Hercegovine i donesen je Pravilnik o kvalifikacijama sejhova i nacinu njihovog izdrzavanja. Tim normativom tekijama je data uloga vjersko-prosvjetne misije, pa su u tam periodu imale ulogu ove vrste ustanova. Godine 1952. zakljuckom Vakufskog sabora za Bosnu i Hercegovinu sve tekije su zatvorene. Tada su u Sarajevu postojale tri: Hadzi Sinanova, na Mlinima i ona na Bentbasi. Godine 1969.u Hadzi Sinanovoj tekiji u jednoj sobi pocinju se odrzavati predavanja iz Mesnevije. Tri godine kasnije Odbor Islamske zajednice Sarajevo zabranjuje te aktivnosti u tekiji. Dervisi su nastavili sa svojim aktivnostima preko svojih kucnih medzlisi-zikrova i nastojali su ocuvati svoje tarikatsko jezgro u Sarajevu. 30. maja 1977. godine prof. dr Ahmed Smajlovic je, kao predsjednik Starjesinstva IZ za Bosnu i Hercegovinu, dao podrsku radu tekija i potakao obnavljanje njihovog rada. Revnosni dervisi su za manje od mjesec dana dali na uvid registar svih medzlisi-zikrova u Bosni: 23 dzamije, 12 mesdzida, pet tekija i jedna privatna kuca. Ove tarikatske jedinice su se ujedinile u Tarikatskom centru. Dokumentom Starjesinstva IZ Bosne i Hercegovine iz 1985. receno je da "derviski redovi nisu izvan Islamske zajednice, niti imaju status samostalne vjerske zajednice, nego djeluju u okviru IZ-e." U Ustavu Islamske zajednice iz 1990. godine stoji: Tekije su ustanove: u kojima se vrse vjerski obredi i poslovi u skladu sa islamskim propisima."(Clan 10.)

Rad i utjecaji sarajevskih dervisa

Iz reda sarajevskih dervisa bilo je vise vrsnih pjesnika, ucenjaka, kaligrafa, narodnih tribuna. Njihove tribine i katedre, u posljednje vrijeme kolokviji i akademije, bili su pravi rasadnici znanja i educiranja razlicitih slojeva ove sredine, kako muskaraca tako i zena. Hadzi Mehmed efendija Causevic, reisu-l-ulema, sedamnaest je godina drzao dersove iz Mesnevije. Hadzi Mujaga Merhemic spada u red najzasluznijih stanovnika ovoga grada, bio je ljubitelj nauke i veliki sufija, davsi ogroman doprinos ovoj vrsti djelatnosti sarajevskih dervisa. Na njegov poticaj Numan efendija Bajraktarevic Nanija otpoceo je sa prevodjenjem Pendi-name, didakticko-moralnog spjeva perzijskog klasika Sejha Feriduddina Attara, da bi on nakon tri dersa sam preuzeo ovaj obimni zadatak i priveo ga kraju na opce zadovoljstvo svih svojih slusalaca, uglednih Sarajlija, dervisa, uleme i intelektualaca.(17) Potom je Merhemic nastavio predavanja iz "Djulistana" Sejha Sadija, popularnog literarno-etickog djela, mjesavine stihova i proze.(18) Nakon okoncanja prevodjenja i tumacenja ovog djela predaje "Divan" Hafiza Sirazija, lirsko djelo kojim autor izrazava svoje tesavvufsko-filozofske misli. Iza toga slijede "Bosistan" Sejha Sadija, pa "Beharistan" Abdurrahmana Dzamija.

U velikom zamahu dervisko jezgro u Sarajevu oko sebe je okupilo najuglednije ljude iz reda sarajevske uleme i intelektualaca, koji nisu bili dervisi po duhovnoj vokaciji, kao sto su: Mehmed Dzemaluddin Causevic, Hadzi Mehmed Handzic, Ahmed Burek i dr. Cak je u svojoj porodicnoj kuci Mujaga Merhemic sagradio posebnu prostoriju za ove svrhe nazvavci je "dergah", gdje su se odrzavala predavanja Mesnevije. Nakon njegove smrti dersove iz Mesnevije pocinje odrzavati Hadzi Fejzullah ef. Hadzibajri (1913.-1990.). Ona su snimana na magnetofonsku vrpcu a potom objavljena u dva toma zahvaljujuci prije svega rahmetli Abdullahu Focaku (umro 1990.), sejhu naksibendijske tekije na Mlinima.(19) Nakon Hadzi Fejzullah ef. Hadzibajrica predavanja iz Mesnevije nastavio je u tekiji na Mlinima odrzavati Hadzi hafiz Halid Hadzimulic i ona su neprekidno tekla sve do ovog rata.

U Tekiji na Mlinima redovno se od 1957. godine odrzava akademija "Sebi arus" 17. decembra a sva predavanja su se pocela izdavati u godisnjaku Tarikatskog centra od 1975 godine.(20) Ove akademije su posvecene velikom islamskom naucniku Mevlana Dzelaluddinu Rumiju (1207.-1273.). Datum tih susreta je dan njegove smrti 17. decembar kada je on polozen u mezar (Sebi arus - nevjestina noc).Taj spomendan je dobio ime po istoimenom gazelu u kome on preporcuje svojim prijateljima da ga ne oplakuju kada umre, jer on tada stupa u jedan novi zivot.(21)

U Tekiji na Mlinima je sjediste Tarikatskog centra svih derviskih redova i tekija sa podrucja Bosne. Promoviran je 1977. godine. U Hadzi Sinanovoj tekiji djelomicno se odvijaju aktivnosti Tarikatskog centra s obzirom da su poslovi sarajevskih dervisa ispreplitani i neusiljeno djeluje suradnja i koordinacija medju njima, posebno izmedju dervisa ove dvije tekije. U njima je kroz stoljeca trajala ziva naucna aktivnost. Prevedeno je vise klasicnih djela sa arapskog, persijskog i turskog jezika iz podrucja tesavvufa, dogmatike, islamske filozofije, serijatskog prava i lijepe knjizevnosti. Vecina tih djela su publicirana. Pred sami rat se u Hadzi Sinanovoj tekiji otpocelo sa serijom predavanja iz podrucja islamske dogmatike koja su trajala do marta 1992. godine, kada se sa u njima prekinulo do boljih vremena.

Danasnje tekije i sastajalista dervisa u Sarajevu

1. Hadzi Sinanova tekija, koju vode vekili Mustafa Orman i Hikmet Misirlic. Ovdje se sastaju dervisi kadiriskog tarikata.

2. Tekija na Mlinima. Nju vodi vekil Seid Strik. U toku rata povremeno je u upotrebi ova tekija, gdje se sastaju naksibendije.

3. Dzamija Omera Zetice, u kojoj se sastaju dervisi iz tekije na Mlinima. Zikrom i ostalim obredima, kao i svecanostima Sebi arusa rukovodi vekil Seid Strik.

4. U tekiji u Celjigovicima sastaje se kaderijsko-bedevijski krug dervisa, kojima je sejh Zakir Bektic. Ovo dervisko drustvo je vrlo aktivno u izdavackoj djelatnosti zahvaljujuci naporima svoga sejha.

5. Rufaije nemaju svoju tekiju, ali zikr odrzavaju u dzamiji u Lugavinoj ulici. Zikr vodi dervis Mustafa Karkin.

6. Gazi Husrev-begov hanikah nije u funkciji.

7. Takodjer u Sarajevu djeluje vise medzlisi-zikra na razlicitim lokalitetima u gradu, koje vode ovlasceni imami ili pojedini dervisi iz razlicitih derviskih redova.

_____________________________________________________

>>U POSLANIKOVO VRIJEME SUFIZAM JE BIO REALNOST BEZ IMENA

DANAS JE SUFIZAM SAMO IME CIJA JE REALNOST VECINI NEPOZNATA<<

Senad ef. Agic

Muslimanskim narodima su danas, vise nego ikada ranije, potrebni alimi koji se iskreno pridrzavaju izvornih ucenja islama (Alimun Amilun), da obnove ono sto je godinama zanemarivano, alimi koji znaju i hoce razlikovati ispravno od pogresnog (halal i haram), koji vjeruju u Hakk i bore se protiv Batila i koji se na tom putu nikog, osim Allaha ne boje.

Muslimane danas u svijetu gotovo da nema ko pouciti, a kamoli voditi ucenjima njihove vjere i lijepog islamskog ponasanja i edeba. Naprotiv, puno je alima, koji se samo pretvaraju da nesto znaju, namecuci svoja devijantna ucenja o islamu svugdje i svakom. Oni su (barem u Americi) na svakoj konferenciji da drze predavanja i da o Islamu govore iz svog uskog i ogranicenog ugla iskljucivosti, gotovo redovno zaobilazeci put Poslanikovih a.s. drugova, priznatih imama Islama kao i konsenzus muslimanske vecine.

Kada bi alimi poslusali svoju savjest i kada bi se predano i iskreno povratili Islamu, bez uticaja vlada svojih zemalja, koje kontroliraju muslimanske zemlje, kada bi se potpuno posvetili Dawi i Irshadu, Zikrullahu i praksi poslanickoj, onda bi se situacija u islamskom svijetu, bez sumnje, radikalno izmijenila.

Ako se ozbiljno zagledamo u povijest, naci cemo da se je Islam, zaslugom drugova Bozijeg poslanika a.s. prosirio sa Istoka na Zapad, pa cak do Dalekog istoka i to samo posredstvom Dawe i Irshada znalaca i sljedbenika sufizma koji su dosljedno isli putem Poslanikovih a.s. halifa. Oni su bili istinski znalci istinskog Sufizma, ucenja koje svoje osnovne doktrine crpi i iz Kurana i iz Sunneta.

Islamski asketizam (zuhd) se razvio u 1. stoljecu po Hidzri u skole ciji su temeljni tokovi bili odredeni ucenjima Serijata. Medu znacajne ucenjake sufijske orijentacije bili su sve cetvorica mezhebskih imama, imam Buhari, Muslim, Tirmizi, Hasan al Basri, Dzunejd, Taberani, Sujuti, Ibn el Dzevzi, Nevevi, Gazali i mnogi drugi. Svijet Islama se upoznao sa njegovim ucenjima zaslugom upravo ovih alima, koje su zbog njihove predanosti, iskrenosti i prociscenosti njihovih srca nazvali sufijama.

Ne treba skrivati da su, povremeno, neprijatelji islama zloupotrebljavali sufizam. Oni su, pretvarajuci se da su njegovi predstavnici, fabricirali i umetali neke devijantne ideje u cilju rusenja izvornih sufijskih ucenja, nebi li samo muslimane odvratili od njegovog slijedenja.

Istinski sufizam je utemeljen na zuhdu i ihsanu. Veliki imami muslimanskoga svijeta, cije su upute slijedili narodi svih muslimanskih zemalja, imali su svoje sufijske mentore (sejhove). Imam Malik i imam Ebu Hanife ucili su od Dzafera es Sadika, imam Safija od Sejbana er Raija, a imam Ibni Hanbel od Bisra el Hafija.

Svi sudovi i univerziteti u muslimanskim zemljama i danas slijede skole ove cetvorice imama. Egipat, Liban, Jordan, Jemen i neke druge, kao i zemlje Dalekog istoka, slijede safijski mezheb. Sudan, Marroko, Tunis Alzir, Mauritanija, Libija i Somalija slijede Malikijsku skolu. Arabija, Katar Kuvajt, Oman i neke druge zemlje pripadaju Hanbelijskoj pravnoj skoli. Turska, Pakistan, Indija, Sri Lanka i neke zemlje bivseg Sovjetskog Saveza i Balkana u okrilju su Hanefijske pravne skole.Vecina sudova muslimanskih zemalja izdaje fetve oslanjajuci se na ove cetiri priznate pravne skole. A svaka od njih priznaje i prihvata tesavvuf. Imam Malik je u pohvalu sufizma kazao: Men tesavvefe ve lem jetefekkah fekad tezendeka, ve men tefekkaha ve lem jetesavvef fekad tefesseka, ve men tesavvefe ve tefekkaha fekad tehakkak. (Ko god se bavi sufizmom bez fikha (pravo) - heretik je, ko god se bavi fikhom bez sufizma korumpiran je, a ko se bavi i sufizmom i fikhom naci ce Istinu i Realnost islama).

U davna vremena, kada je putovati znacilo izlagati se zivotnim opasnostima, islam se prosirio relativno brzo zahvaljujuci nesebicnosti i pozrtvovanosti putnika koji su prakticirali asketizam (zuhdud-dunja). On je jedan od sartova koje Allah dz.s. postavio pred one koji se odluce baviti ovom plemenitom misijom. Zivot im je bio u Daawi, a hrana u hljebu i vodi. Takvim nacinom zivota oni su, zahvaljujuci blagoslovima islama, stigli i na Zapad i na Daleki istok.

Sufizam je posebno cvjetao u sestom i sedmom stoljecu po Hidzri, opet blagodareci naprednom i nesebicnom trudu sufijskih ucitelja. Svaka je grupa dobijala ime po svom sufijskom ucitelju, kao sto i danas, svaki student dobija diplomu od univerziteta na kojem je stekao potrebna znanja. Pa ipak je evidentno da se je tradicionalni islam najbolje cuvao i ucio u sufijskim redovima. Slican je slucaj i sa mnogobrojnim univerzitetima svi oni prenose ista znanja, ali se tehnika i metodologija razlikuju od univerziteta do univerziteta.

U proslosti su studenti bili pod snaznim uticajem lijepe cudi, prefinjenih manira i primjernog morala svojih ucitelja. Tako su i muslimanski narodi bili, prije svega, iskreni i odani. Medutim, alimi danasnjice su suhoparni, jer ih islamu uce profesori nemuslimani, na univerzitetima koji nisu islamski. Pametnom je lahko shvatiti kakav je rezultat ovakvog pristupa ucenju islama.

Sufijski ucitelji su svoje studente ucili da samo Allaha dz.s. obozavaju, da Poslanika a.s. vole i stuju, da se klone obozavanja idola, da se kaju i oprst od Allaha dz.s. traze, da slijede Sunnet, da svoja srca ociste, da svoj ego od gresaka isprave i da svoje vjerovanje u Bozije jedinstvo unaprijede i usavrse. Poucavali su ih kako da budu posteni, pouzdani i povjerljivi u svemu sto rade, kako da otrpe i kako da bogobojazni budu, da druge vole i da se na Boga u svemu oslanjaju. U cilju postizanja sto boljeg uspjeha, svojim su studentima preporucivali Poslanikove a.s. dove, ali i dove njegovih voljenih ashaba i tabiina. Cesto su zikir cinili, Kuran ucili i hadis prenosili. A hadise koji podsticu na zikrullah svako, barem je to danas lahko, moze pronaci u zbirkama hadisa kod Buharije, Muslima, Taberanija, Ibni Madzdze, Ebu Davuda i drugih, pod natuknicom Zikir u Islamu.

Jedna od osnovnih odlika ovih sufijskih ucitelja lezi u cinjenici da su redovno izbjegavali pa su se cak i vatreno suprotstavljali zauzimanju polozaja koji bi im donosili slavu, novac i materijalna uzivanja. Radije su pribjegavali skromnosti i zuhdu, oslanjajuci se u svemu na Allaha dz.s. i sjecajucu se svakodnevno kuranskoga ajeta: I dzine i ljude stvorio sam samo radi obozavanja. Zahvaljujuci svojoj skromnosti i zuhdu, nije im tesko bilo privoljeti bogate da grade dzamije, tekije, hanove i hanikahe gdje su se besplatno obezbjedivali hrana i smjestaj. Tako se je poruka islama brzo, pravilnom upotrebom hanikaha i dzamija, prenosila iz zemlje u zemlju. Ta mjesta, u kojima su siromasni mogli jesti i spavati, a beskucnici naci utociste, predstavljala su lijek srcima siromasnih kao i vezu izmedu bogatih i siromasnih, Arapa i ne-Arapa, bjelaca i crnaca, obrazovanih i neobrazovanih.

Povijest nas uci da su se sufije hrabro borili na Allahovom dz.s. putu (dzihad) i da su pronalazili i doticali ljudska srca i u najudaljenijim mjestima, samo da u islam uvedu sto vise Allahovih robova. Cinili su to uspjesno - izljevom ljubavi, ljubaznosti, poniznosti i samilosti, pristupajuci svakom bez imalo predrasuda u odnosu na rasu, dob i pol. Na svakog su gledali kao sebi ravnim i jednakim, cesto i boljim, a posebno na zene. Zato su im i povjerili znacajnu ulogu u podizanju drustva i zajednice. Sufije bijahu kao zvijezde na nebu. Podsticali su na dzihad fi sebilillah, borbu na Allahovom dz.s. putu, sirenje islama, pomaganje siromasnih i beskucnika, kako u svojim komsilucima tako i u najudaljenijim krajevima zemlje. Na krilima svoga imana stigli su i u Aziju, Indiju, Pakistan, Taskent, Buharu, Ceceniju, Dagistan, Kinu, Maleziju, Indoneziju, a u Evropi u zemlje Balkana ukljucujuci i Bosnu i Hercegovinu.

U 13 stoljecu po Hidzri, pojavljuje se nova skola koja je svoje utemeljenje dobila u ucenjima dvojice proucavaoca islama iz sedmog stoljeca po Hidzri. Doktrina ove skole siri se fanaticnim zauzimanjem i finansiranjem manjeg broja bogatih muslimana koji kroje vlastita vjerovanja i interpretacije Kurana i Sunneta. Njeni pobornici su poznati po svom ekstremnom djelovanju koje je dijelom usmjereno i na rusenje tesavvufa i negiranje doprinosa Sufija u prenosenju poruke Islama tokom citavih 13 stoljeca prije njihova pojavljivanja.

Kao dio Ummeta, treba da, bez diskriminiranja, postujemo i priznajemo sve skole koje su se razvile u okrilju islama, ali isto tako, ne treba dopustiti da nas iko zbunjuje i namece svoje nove-strane ideje, jer mi u Bosni vec 537 godina slijedimo vjerovanja i ucenja ogromne vecine muslimana svijeta. A u ta ucenja spada i sufizam. Islam je tolerancija. Islam je ljubav. Islam je mir. Islam je poniznost. Islam je savrsenstvo. Islam je zuhd. Islam je Ihsan. Islam znaci razvijanje odnosa. Islam znaci obitelj. Islam je sestrinstvo i bratstvo. Islam znaci jednakost. Islam je jedno tijelo. Islam je znanje. Islam je duhovnost. Islam sadrzi i vanjsko i unutrasnje znanje. Islam je sufizam. Sufizam je Islam. Konacno, Islam je svjetlo koje nam je Allah dz.s. poslao preko posljednjeg i konacnog poslanika Muhameda a.s., istinskog simbola ljubavi, simbola i vanjskog i unutrasnjeg znanja, simbola samilosti za sva ljudska bica. On je nas putokaz Bogu dz.s.. On je nas zauzimac.

Na nase veliko iznenadenje, mi smo danas svjedoci da izvjestan broj alima negira i odbacuje 1420 godina povijesti islama i kulture, kao da tih 1420 godina alima koji su slijedili sufijske redove i cetiri mezheba nisu ni postojali.

Da bismo ohrabrili svoju bracu, koji nisu podlegli antisufijskoj propagandi, kao informaciju navodimo imena samo jednog broja modernih naucnika koji slijede sufijske skole i cetiri mezheba, a koji predstavljaju vecinu muslimana sirom islamskog svijeta: Muftija Egipta, predsjednik Udruzenja Ilmije Maroka, ministar vjere Kuvajta, muftija Sudana, predsjednik Udruzenja Islamskih naucnika Pakistana, predsjednik Udrizenja pisaca Saudijske Arabije, predsjednik Vrhovnog Suda Bahrejna, muftija Jemena, predsjednik Univerziteta Islamskih nauka Tunisa, predsjednik Islamske lige Mauritanije, ministar za vjerska pitanja Egipta, predsjednik Islamske lige Indonezije, muftija Sirije, muftija Libana, jedan od najvecih i najuticajniji muslimanskih mislilaca danasnjice Seyyed Hossein Nasr i mnogi drugi sirom arapskog i islamskog svijeta.

Ve minallahittevfik bi hurmetil-fatihah!

________________________________________________

Historija islama kao most izmedju svijeta islama i Zapada

Senad Agic

Mlad, ucen i pobozan musliman barem je jedanput morao ozbiljno razmisliti kako izvrsiti reformu islamskog misljenja i djelovanja u svijetu islama poslije rata u Bosni i Hercegovini (za musliamana Bosnjaka) kao i poslije 11. septembra 2001. godine (za muslimana na Zapadu). Citanjem, proucavanjem i analizom tekstova, koji su relevantni za ovo pitanje, dolazi se do jednostavnog saznanja - islam posjeduje bogatu historiju koju treba osloboditi okova zaborava kako bi se od nje ucilo.

Ljudska historija je zabiljezila neke muslimane kao najvece intelektualne i moralne velicine svijeta svih vremena: Avicena (Ibn Sina), Averroes (Ibn Rusd), sufijski autoriteti u nauci, duhovnosti i poeziji Gazali, Rumi, Rabija Adevija Basranka i drugi. Postavlja se pitanje koliko nasa djeca znaju o ovom dijelu nase historije i koliko i da li se oni proucavaju cak i u medresama?

Jedan od najbolnijih nedostataka u islamskom svijetu danas je nepostajanje ozbiljnih studija islamske historije. Naucnici kao sto su Ebu Nasr el Farabi, Avicena (Ebu Ali el Husein ibn Sina) i Averroes (Ebu el Walid ibn Rusd) bili su briljantni mislioci u srednjovjekovnoj Zapadnoj Evropi. U knjizi The Crisis of Islam: Holy War and Unholy Terror, govoreci o islamskom doprinosu svjetskoj civilizaciji i vezama islama i Zapada, Bernard Lewis zakljucuje: Islam je u vecoj mjeri od krscanstva bio most izmedju drevnog Istoka i modernog Zapada. Prema Lewisu, veliki broj muslimanskih naucnika i filozofa bavio se je filozofijom, matematikom, teologijom, optikom, astronomijom i medicinom. Oni su ove discipline razvijali u srednjovjekovnom dobu mraka na Zapadu. No, koliko god da je ovo tacno, istina je i to da su ovi sjajni mislioci ostali nedovoljno poznati cak i medju muslimanima. Zasluge ovih vanredno kreativnih muslimana sastoje se ne samo od prevodjenja na arapski jezik drevnih dijela sa latinskog i grckog vec u najvecem broju slucajeva u argumentiranoj razradi filozofije Sokrata, Platoa, Aristotela i Euklida. Na ovaj nacin ovi su muslimani spasili vazne naucne discipline od zaborava i svojim doprinosom omogucili da se duh i legat nauke odrzi i prenese buducim generacijama, kako pripadnika islama tako i pripadnika druge dvije monoteisticke religije.

Propagandni instrument fasistickoga kova

U posljednjih oko 200. godina, islamski svijet prolazi kroz jedan od najtezih perioda svoje povijesti. On je obiljezen redukcionistickim reformama koje su islamsku historiju potisnule u drugi plan, nametnuvsi reakcionarne teze i zaustavivsi progres muslimanskog intelekta u pruzanju covjecanstvu toliko neophodnog inovacijskog duha u nauci prozetog zaboravljenom etikom i moralom. Osim toga, ovi reakcionarni vjerski krugovi vec decenijama koriste svoje rigidne dogme u propagandi protiv Zapada i njegovih oblika modernosti. I umjesto da su u stanju da ga kreativno kritikuju oni se protiv njega propagandom bore. Ovo je jedan od glavnih razloga zbog kojih je svijet islama danas politicki, ekonomski i socijalno nerazvijen pa i zaostao.

Spomenuti krugovi su muslimanske mase ucili da se prema svojoj proslosti i sadasnjosti odnose kao pasivni posmatraci. U takvom je stanju svijet islama usao u novi milenij - pasivan u odnosu na savremene probleme, koji ga pritiscu i koce njegov razvoj.

Radikalni i militantni vehabijski pokret, kao i drugi radikalni pokreti, historiju islama koriste kako bi je obogatili svojim tumacenjima teksta Kurana i tako islam pretvorili u propagandni instrument fasistickoga kova. Moderni militantni islam je hibridna tvorevina - kombinacija fasizma i komunizma. Samo takav on je je mogao razviti intimne veze sa opresivnim despotskim rezimima kako na Bliskom istoku tako i sirom islamskoga svijeta. Vodje ovih pokreta koriste sveti tekst i historiju da poticu na mrznju i nasilje.

Islam u Bosni i Hercegovini danas, Americi i opcenito na Zapadnoj hemisferi ima nesvakidasnju priliku da, sintezom historije islama klasicnoga razumijevanja i onog najboljeg sto Zapad ima ponuditi, pomogne vratiti povjerenje svijetu islama tako sto ce mu prije svega vratiti ljudska prava i slobode koja se danas, iako od Boga darovane, u gotovo svim muslimanskim zemljama arogancijom politicke moci, osporavaju i u temelju gaze.

Zapad muslimanima nudi priliku da otkriva svoj osobni identitet preko cega, kao narod (ummet) moze otkrivati, snaziti i osvjetljavati civilizacijski hod snagom svog moralnog i intelektulnog potencijala.

Redefinirati islam

Blagodareci fundamentalnim pravima i slobodama na Zapadu, muslimani mogu redefinirati islam za ulazak u vrijeme koje mnogi oznacavaju kao postmoderno i tako ponovo otkriti zaboravljenu historiju i povratiti izgubljeno nasljedje.

Poslije temeljite analize problema dolazimo i do paradoksa: muslimani na Zapadu mogu oblikovati buducnost postmodernog svijeta koristeci historiju islama. Zahtjev je da se otkriva i uci iz proslosti kako bi se oblikovala buducnost. Kao dio americkog drustva u SAD i kao autohtoni dio evropskog drustva u Bosni i Hercegovini, muslimani mogu biti znacajni nosioci promjena Zapadnog drustva na pragu postmodernog doba, doba koje obecava ili prijeti novim izazovima.

Na pragu ulaska u novo doba, svjedoci smo visokog stepena moralne nestabilnosti i politicke neizvjesnosti. Svoj nastup 21. stoljece je obiljezilo velikim socijalnim, ekonomskim i politickim promjenama. Muslimanima se upravo sada pruza prilika da iz pospanosti dozovu svoju historiju, oslobode svoju bastinu i preuzmu kljucnu ulogu ne samo svijeta islama vec i Amerike i Zapadne Evrope.

Dakako, ovdje se radi o velikom izazovu za muslimane da se trgnu i odgovore zahtjevima svoje vjere hrabro i odgovorno. Hocemo li se kao vjerska zajednica uhvatiti u kostac sa ovim izazovima od Boga ili cemo i dalje traziti utociste u neznanju i sutnji?

El-Fatiha

_____________________________________________________

Tarikat kao zaboravljeni dragulj

Objavljeno u casopisu za islamske znanosti i praksu ISLAMSKA MISAO godina XI, broj 129, Muharrem-Safer 1410. / Septembar, 1989.

Autor: Fejzulah Hadzibajric

Datum: 01.04.2002

Sufijski tarikati (ili derviski redovi) kod nas su prisutni fakticki od samog prisustva islama u nasim krajevima. U razlicitim periodima, u razlicitim drustveno-politickim i vjerskim prilikama, razlicito su i tretirani - od ogromnog uvazavanja i postivanja, do totalnog ignorisanja. Jedno je, medjutim, sigurno: tarikati su, kroz sav taj period, uzivali veliki ugled medju muslimanima. Predstavljali su olicenje postenja i cestitosti i bili uzor moralne usavrsenosti. U njima su nalazili i pribjeziste mnogi duhovnosti i bozanske Ijubavi zeljni Ijudi, mnogi tragaoci za dubljim smislovima zivota i svega postojeceg, mnoge nesrecne duse ali i grijesnici koji su se zeIjeli ocistiti od ruznih postupaka svojih, koji su se zeljeli pribliziti Bogu i od Njega zatraziti oprost za grijehe svoje i grijehe ostalih Ijudi... Tarikati su im vracali izgubljenu nadu, u njihova srca ulijevali sigurnost i usadjivali Ijubav i milosrdje prema svim Bozijim stvorenjima.

Pripadnici nekog od tarikata bili su i mnogi velikani pisane rijeci, mnogi pjesnici i kaligrafi. Zar svoje ljubavi prema Bogu, zar svoga aska, pretakali su u rijec. Iza njih su ostajala monumentalna djela islamske kaligrafije, stotine primjeraka Kurana ispisane vjestom derviskom rukom, mnoga vrsna djela iz podrucja serijatskog prava, akaida, tefsira, hadisa... Nije mali broj ni onih koji su od silne svoje ljubavi satkali pjesmu i prostirali je na okolinu. Eho mnogih tih pjesama dopire i do nas.

Medutim, val opce materijalizacije, potisnuo je tarikat u stranu i izbacio ga iz kolotecine zivota. Jos od pocetka ovoga stoljeca na njega pocinje padati prasina zaborava. Vremenom ga je skoro potpuno prekrila. Islamska zajednica ga je, 1952. godine, ekskomunicirala, proglasivsi ga prezivjelim i nepotrebnim. Ljudi su, u opcoj trci za sto vecim materijalnim dobrima, zaboravljali i Boga i svoju dusu. Ispunjavalo se Kuransko upozorenje: I nemojte biti kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On ucinio da zaborave i sami sebe!? Tarikat se, prepusten sam sebi, nebrizi i nehaju, sve vise topio. Clanstvo se smanjivalo a sejhovi izumirali. Srecom,tarikata nije nestalo.

Islamska zajednica je, uvidjevsi najzad vrijednosti tarikata, ove godine odlucila ponovo ga vratiti u svoje okrilje i ukljuciti ga u program svojih ukupnih vjerskih aktivnosti. Tim povodom, a u ciIju predstavljanja tarikata nasoj siroj javnosti, razgovarali smo sa hadzi Fejzulahom ef. Hadzibajricem, autorom mnogih radova iz podrucja sufijske misli i sejhom kaderijskog tarikata...

. . .

Kod nas se, osobito posljednjih godina, mnogo pise o tesawwufu i tesawwufskoj misli u islamu. No, tesawwufska misao je, na neki nacin, usko vezana za tarikat. Upravo je tarikat taj koji je bastini u sebi, koji je njeguje i razvija i koji se, na kraju, bitno karakterizira njome. Ne mozemo se pozaliti da se i o tarikatima nije pisalo. Medjutim, ta pisanja su se, uglavnom, svodila na nastanak, razvoj i rasprostranjenost pojedinih sufijskih redova i vrlo malo su se bavila njihovom prakticnom stranom, prakticnim ustrojstvom tih redova. Odluka Vrhovnog starjesinstva da se tarikati ponovo vrate u okrilje Islamske zajednice dobar je povod da se nesto vise kaze o tome. Tarikati su nasa stvarnost, ali, na zalost, i nasa nepoznanica. Veliki broj nasih muslimana skoro nista ne zna o njima, narocito u krajevima u kojima ta tradicija nije nikako ni postojala.

Hocete li nam reci kako izgleda hijerarhija jednog tarikata? Pocnimo od sejha koji se nalazi na njegovom celu - kako on postaje sejh i u cemu se sastoji njegova funkcija?

Da, na celu svakog tarikata se nalazi sejh. Promovisanjem u tu funkciju, on postaje el-me'mur bil-irsad (onaj cija je duznost upucivati, op. autora) i to nakon sto dobije dopustenje da to cini, sto zavisi od uvidjajnosti onog koji to dopustenje daje, tj. kada procijeni da on posjeduje intelektualne, moralne i duhovne kvalitete za to. To su dosta komplicirane stvari, jer onaj koji daje dopustenje mora ispitati i shvacanje onog kome daje, odnosno dubinu njegova poimanja i stepen duhovnog uzdignuca.

O tome postoji i odredjena literatura, sufijska literatura, koja uci da postoji sedam tzv. tawrowa (stupnjeva) kroz koje mora proci svaki sejh, ali se u nekom od tih tawrowa mora nalaziti i svaki pripadnik tarikata.

Prvi tawr se karakterizira time sto je njegov objekat la ilahe ill Allah. To podrazumijeva da se onaj ko se nalazi u njemu mora paziti da ne izidje iz njegova okvira, tj. da mora znati da je sve, bas sve, podredeno Bogu i da tu nema izuzetka. Drugo, sto je takoder vrlo vazno, je to da covjek u ovom stupnju, na ovom nivou spoznaje, u svemu moze, i mora, vidjeti nekakav znak (ajet) koji ga upucuje na Boga. Moze to biti drvo, kamen ili bilo sto drugo. Sve to, na svoj nacin, upucuje na Jednog Boga, Allaha...

Eto, to je uglavnom podrucje koje obuhvaca prvi tawr.

Objekat drugog tawra je - Allah. Podrucje ovog stupnja je, dakle, uze od onog prvog. Kod treceg je ono jos uze - samo hu.

Kakva je razlika izmedju, recimo, stupnja Allah i stupnja hu?

Razlika je u spoznaji Boga, iskljucivo u spoznaji. Tako ce, npr. covjek dok je u prvom stupnju, spoznati da je cjelokupna egzistencija bitno vezana za Boga, da iza svega postojeceg, u stvari, stoji Bog, Allah. Kada se to spozna, onda se sva paznja usmjerava prema Allahu. Tako se objekat spoznavanja suzava a sama spoznaja se uzdize na visi nivo. I tako redom...

Da li svaki pripadnik tarikata, odnosno bilo koji drugi vjernik, moze sam znati u kojem se od tih sedam stupnjeva nalazi ili o tome prosudjuje samo sejh? Zatim, postoje li nekakva obiljezja, znaci ili pojave, koje su karakteristicne za svaki od ovih stupnjeva?

Svaki pripadnik tarikata moze s velikom vjerojatnocom pretpostaviti u kojem se stupnju nalazi. To je opet u zavisnosti od dubine njihove spoznaje. Postoje i odredena obiljezja, cak i fizicki znaci. Vide se, recimo, pojedine boje, cuju specificni zvuci... Prvi stupanj se, npr. karakterizira mnostvom isareta (aluzija), a vec smo rekli da sve moze biti isaret.

No, nastavimo sa nabrajanjem tawrowa. Stigli smo do treceg tawra, hu. Objekat spoznaje je, kako vidis, tu jos uzi, jos svedeniji. La ilahe ill Allah je golemo, dosta siroko i prostrano, pa cak i ime Allah, iako je ono jedno od Njegovih vlastitih imena. Hu je; uze, mnogo uze, a u jezickom smislu je to zamjenica i znaci ON, dakle zamjenjuje ime. On. Ko? Allah...

Poslije ovog nivoa spoznaje, covjek se uzdize u cetvrti stupanj. To je hakk, istina. Znaci, put kojim idemo je hakk. Istinit je i pravi. Povodimo se za Hakkom i utapimo u Njega, u Allaha. Znaci, istina je ono do cega smo dosli. Ovdje se ne radi o tome da covjek postaje identican s Bogom, vec da biva aktivno ukljucen u odredjene procese koje je Bog uspostavio...

Eto, to bi bila cetiri tzv. pocetna stupnja, odnosno nizi stupnjevi spoznaje. Potom slijede tri visa, stupnja. To su: hajj, kajjum i kahhar. Sa ova prva dva stupnja, odnosno petim i sestim, zavrsava se napredovanje u spoznaji kod pripadnika tarikata. S tim on postaje zreo za sejha.

Medutim, ko moze znati, odnosno kako se moze ustanoviti da je pripadnik tarikata prosao kroz sve ove faze, da je njegova spoznaja dostigla nivo koji mu omogucuje da se uvede u drustvo sejhova?

To moze samo sejh njegova tarikata. On ga je nadzirao i pratio njegov duhovni razvoj, njegovo duhovno uzdizanje. U isto vrijeme duhovna bliskost izmedu njih dvojice biva sve izrazenija, i oni to osjecaju. Zavrsni stupanj duhovne spoznaje sejh ustanovljuje iz samih razgovora koje vodi s pripadnikom tarikata, ali i iz njegova ponasanja, odnosa prema svemu postojecem itd. Sejh tako uvida da takav postaje el-me'mur bil-irsad, da mu se stavlja u duznost irsad, upucivanje. I on preuzima duznost, osamostaljuje se.

Napomenuo bih da se ovaj posljednji stupanj - kahhar, odnosi na Muhammeda, a.s., Naime, rijec je o uspostavljanju duhovne veze s njim, o srcanoj bliskosti s njim, o bliskosti misli i osjecanja. To je to nasljedjivanje Poslanika, premda Poslanik kao takav nema i ne moze imati pravog nasljednika s obzirom na to da je on nebijj, poslanik, i da poslije njega vise nece biti nikoga njegova ranga. Na neki nacin ga zamjenjuju, odnosno nasljedjuju, samo istaknuti ucenjaci njegova ummeta ciji su otkucaji srca slicni njegovim, i cija su shvatanja bliska njegovim... I sve dok ucenjak ne bude u duhovnoj vezi s Alejhisselamom, nije njegov istinski nasljednik.

Ali, na koji nacin se uspostavlja ta duhovna veza s Poslanikom?

Uspostavlja se preko onih stupnjeva (tawrowa) koje smo nabrojali. Uzdizanjem na posljednji, sedmi tawr duhovne spoznaje, dolazi do uspostavljanja duhovne veze s Poslanikom, a. s.

Dok smo jo kod ovih tawrowa, zanimalo bi nas da li je za svaki tawr predvidjen i tacno odredeni nacin zikra, koji se razlikuje od jednog tawra do drugog?

Svaki tawr, kao sto smo vec rekli, ima odredene pojave, odnosno manifestacije, koje su mu svojstvene. No, za svaki tawr postoji i odredjeni zikr. U stvari, na ovaj pocetni stadij zikra iz prvog tawra, tawra La ilahe ill Allah, samo se dodaju nove kvalitete, dodatni zikrovi. Tako, kako raste i razvija se sama spoznaja, raste i povecava se i zikr, paralelno.

Je li to specifikum samo jednog tarikata ili je kod svih isti slucaj?

To je tako kod svih tarikata. U tom pogledu, kao i u pogledu onih sedam tawrowa, svi tarikati su jednaki. Oni se medjusobno razlikuju samo zbog toga sto se razlikuju i ljudi koji ih vode, vec prema njihovu shvacanju. Tako su neki tarikati vrlo strogi, dok su drugi prilicno liberalni, sto zavisi od sejha koji ih je osnovao.

Dakle, kada pripadnik tarikata dostigne onaj nivo duhovne spoznaje koji ga cini zrelim i sposobnim da preuzme ulogu sejha i kada to sam njegov sejh ustanovi, dobija pismenu potvrdu, idzazu, da je postao sejh. Kao takav, moze samostalno da vodi tarikat. Medjutim, u slucaju njegova odsustva, ko moze da ga zamjenjuje i kakve su njegove kompetencije?

Kada je sejh odsutan, on nekog iz tarikata ovlascuje da vrsi njegovu duznost. Takva osoba se zove wekil (opunomocenik) i hijerarhijski se nalazi na drugom mjestu, odmah poslije sejha.

Na trecem, posljednjem mjestu, nalazi se rehber. To je rijec perzijskog porjekla i oznacava osobu koja se nalazi kod sejha, prima i najavljuje posjete, ugoscava posjetioce i slicno. Ostali pripadnici tarikata se zovu muridi, koji se biraju iz redova simpatizera (muhibba). Za wekila se odredjuje izrasliji covjek i on ima sve kompetencije koje ima i sejh, s tom razlikom sto on, kao wekil, ne moze u tarikat primati nove clanove. Za to je ovlascen samo sejh.

Kod nas, u Bosni i Hercegovini, trenutno imaju cetiri sejha. To su: Beha ef. u Zivcicima, sejh Focak u Sarajevu, hadzi Omer u Visokom i moja malenkost u Sarajevu. Njih trojica pripadaju naksibendijskom tarikatu a ja kaderijskom, koji je i najstariji. To su, dakle, sejhovi koji imaju svoje tekije a u Visokom ima i sejh Sulhi ef., koji ima zvanje sejha, ima idzazu, ali nema svoje tekije. On je imao funkciju predsjednika Naksibendijske komisije.

U Bosni i Hercegovini ima ukupno sedam tekija a osma je u opravci. To su tekije u Foci, Sarajevu, Travniku, Visokom, Mostaru, Zivcicima i na Oglavku. Funkciju tekije vrsi i Kaimino turbe u Zvorniku. Postoji tekija i u Divicu, za koju kazu da je od starina, no ona jos nije aktivna. Cuo sam da je popravljena, medutim, jos nema wekila za nju, nemamo pogodnu osobu. Radimo na tome da uskoro i nju aktiviramo.

Znate li, mozda, koliki je ukupan broj pripadnika tarikata?

Meni licno to nije poznato, ali je moguce da to zna neki od trojice drugih sejhova. Ja sam, npr., sejhluk primio 9. avgusta, 1965. god., u Istanbulu, od sejha Muhjiddina, i do sada sam u tarikat uveo samo devet dervisa. Svi su oni, prije stupanja u tarikat, imali odredjene dozivljaje, tzv. dzezbe, privlacnosti koje su ih vukle ovamo, a koje mogu biti otvorene i zatvorene. Otvorene dzezbe su vidljive i manifestacione i njih primjecuju i drugi ljudi, dok su one zatvorene nevidljive i poznate su samo onome ko ih dozivljava...

Hocete li nam reci kakav je nacin primanja u tarikat? Postoje li tu odredjeni kriteriji?

To se razlikuje od tarikata do tarikata. U obzir se uzimaju dozivljaji...

Ako bih ja, npr., htio pristupiti Vasem tarikatu, sta biste Vi ucinili?

Dao bih ti nesto da ucis. Poslije izvjesnog vremena, zavisno od toga kakva si osoba, u tebi bi se pojavio jedan poseban haâl, jedno specificno duhovno stanje o kojem bi ti meni ispricao. Na osnovu toga ja bih donio odluku, vec prema tome u kakvu bih te stanju vidio. Zatim, vrlo su vazni i snovi, naravno oni istiniti. I oni igraju veliku ulogu...

Kriteriji za primanje u tarikat su vrlo strogi i to je svojstveno svim tarikatima. Stoga su svi tarikati hakk, ispravni. Jedan profesor, npr., za neciji odgovor da peticu ili sesticu, a za neciji desetku. U krajnjoj konzekvenci ipak je to njegovo subjektivno vidjenje, i tu veliku ulogu igra njegova savjest.

Pravilo je da se ne smije krivo postupiti. U tarikat se ne smije primiti niko za neciji hatar, nekome za ljubav. Stoga onaj koji uvodi u tarikat, sejh, mora ispunjavati tri uvjeta: muhakkak, muselsel i musedzdzel. Muhakkak znaci da je uistinu prosao kroz one faze koje smo objasnili (tawrowe) i da je poslije njih postao sejh. Muselsel znaci da se veze za nekog drugog sejha, tj. za onog koji mu je izdao idzazu (dopustenje za samostalan rad u ulozi sejha) i da se zna ko je on. Musedzdzel znaci da je to negdje zabiljezeno i da se idzaza ima napismeno. Ispunjavanje tih uvjeta se trazi zato da bi samo pouzdan i provjeren covjek mogao biti sejh, da bi se zatvorila vrata Iazima i prevarama...

Da bi neko postao sejh, sigurno mora zadovoljavati odredjene kriterije. Koji su ti kriteriji?

A koje kriterije mora zadovoljavati ucitelj da bi bio ucitelj?! Pored moralnih, intelektualnih i duhovnih kvaliteta i pored obaveznog puta i tretmana koji mora preci, a o kojem smo ranije govorili, sejh mora posjedovati i siroko vjersko obrazovanje. Mora dobro poznavati Kuran, hadis, fikh, akaid i sufijsku misao. Na koju æe sufijsku literaturu staviti akcenat zavisi od sejha kao osobe. Ja, npr., najcesce icitavam Ibn Arebijeva djela i to posljednjih godina. Ranije sam, uglavnom, citao nesto drugo, Ibn Arebija nisam dovoljno razumijevao...

Mogu li tarikatu pristupiti i zene ili je ta mogucnost ostavljena samo muskarcima?

Nije mi poznato da su se kod nas u nekom tarikatu nalazile i zene premda tu ne postoji nikakva zabrana. Zena, medjutim, ne moze biti sejh, iz prostog razloga sto ona ne moze biti imam; ne moze, dakle, voditi zikr. Neki nasi prvaci, ipak, smatraju da je zenin najbolji tarikat - hizmet, poslusnost svom muzu...

Kakvo je trenutno stanje u nasim tarikatima? Postoje li tu neke oscilacije, odredjena pomjeranja?...

Sve do dolaska Austro-Ugarske stanje u nasim tarikatima je bilo zadovoljavajuce. Od toga pa sve do danas ono se konstantno pogorsava. Glavni razlog sto je to tako je dzehalet, neznanje u koje je bila zapala nasa zvanicna ulema. Oni su nas okvalificirali kao nesto sto je prezivjelo i sto je nepotrebno. Bila je to fatalna greska. Tarikati su bili prepusteni sami sebi i Zajednica o njima nije vodila nikakva racuna. Tako su tekije pocele ubrzano propadati a dobar broj ih je i zatvoren. Nedostajala su elementarna sredstva za njihovo odrzavanje. Svijet je sve vise zaboravljao da tarikati uopce i postoje. Cak se ni u medresama nista nije predavalo o tome.

Jesi li ti, npr., o tome ista ucio u Medresi? A da su tarikati mogli raditi u normalnim uslovima, sigurno je da bi oni vrsili stanovit uticaj na ljude i stanje u njima bi bilo znatno bolje. A vidis, Zajednica je, 1952. god., zvanicnim dekretom stavila tekije van okvira Islamske zajednice! Tekije su tad pozatvarane, pozakljucavane. One koje su bile van Sarajeva pretvorene su u mesdzide. Tako je to bilo 20-ak godina, sve do izbora za reisa hadzi Naima ef. On i dr. Cemerlic su licno dosli kod mene i zamolili me da podnesem pismenu molbu za ponovno otvaranje tekija i za njihovo vracanje u okrilje Islamske zajednice. Ucinili su to nakon njihova putovanja po Kosovu, kada su vidjeli da su tamosnje tekije otvorene...

U Starjesinstvu je tada bio dr. Smajlovic i mi smo uveli koordinaciju, jer se vidjelo da su tarikati jos zivi. Bilo je potrebno uskladiti njihov rad sa radom Starjesinstva. Oformili smo svoj centar i ja sam bio njegov koordinator. Na taj nacin mi smo ponovno ozivjeli, necujno i bez ikakve pompe. Ovogodisnje zvanicno vracæanje tekija u okrilje Zajednice nas, stoga, nije nimalo iznenadilo, iako nas je mnogo obradovalo. To je, medutim, ponajvise zasluga Jakuba ef. Selimovskog.

Sta vama, u stvari, znaci ovo ponovno ukljucivanje u Islamsku zajednicu?

Znaci slobodu i nesputanost u vrsenju nasih aktivnosti. Zatim, to znaci priznavanje nasega mjesta i uloge u ukupnom radu Islamske zajednice, te nase aktivno ukljucivanje u njene programe. Mi od Zajednice ocekujemo konkretne zadatke. Ona, eto, ima predavace, ima vaize, muallime i intelektualce razlicitih profila, ali joj je jedno vrlo vazno podrucje ostalo nepokriveno. To je podrucje zikra i irsada (upucivanje od slucaja do slucaja, od osobe do osobe), upravo ono sto cini sustinu nasega rada. Neka nas Zajednica zaduzi za to, kao sastavni dio svojih vjerskih aktivnosti, tako ce pomoci i nama i sebi, jos vise se obogatiti i dati nove sadrzaje svome ukupnom radu...

Mi bismo, kao tarikat, zadrzali svoj Centar, jer bismo se tu mogli sastajati i razmjenjivati misli. A Starjesinstvo neka prouci sve mogucnosti kako da nas na najbolji nacin ukljuci u svoj rad...